Pismo Sarajke: Senade, bit ćeš pobjednik i sada, dok te guše i dave... Uzdrmao si tlo svojih neistomišljenika, nemoj posustati!

prije 2 sedmica 49

Ne mogu i neću biti slijepa na dešavanja oko čovjeka koji ne zaslužuje to. Čovjeka na čijoj televiziji ima više bosanstva nego u glavama svih onih koji ga osuđuju, jer takvim ponašanjem su direktno protiv Bosne i Hercegovine i njenog naroda


Građanka Sarajeva i čitateljka DEPO Portala, potaknuta posljednjim događajima, prijetnjama i napadima na jednog od najvećih bh. novinara, Senada Hadžifejzovića, podijelila je sa javnošću svoje mišljenje, prisjećajući se i jedne slikovite epizode iz svoje prošlosti, tačnije iz vremena kada je radila kao nastavnica u osnovnoj školi...

zlata-bosnic

Piše: dr.sc. Zlata BOSNIĆ     


Postoji jedna psihološka igra sa učenicima. Ide ovako: Djeco, šta mislite šta se ne može kupiti novcem? Krene salva različitih odgovora. Ne može se kupiti ljubav...hm , ili ipak može...ne može se kupiti prijateljstvo...uh, da, izleda da i to može, ne može se kupiti neko skupo auto...moj babo ga ne može kupiti...ne može se kupit ona kuća...ali ipak je neko može kupiti...ne može se kupiti... ne može se kupiti... odgovora u nedogled... ali ništa... oni gledaju mene i vide da sve to nije TO.


Zvrrr.....zvonce oglasilo kraj časa...a mi još ne znamo. Djeca gledaju u mene, po prvi put čak i oni najglasniji ne ustaju, ne lete, ne trče, ne zuje... nego široko otvorenih očiju čekaju da saznaju odgovor. Kako odjednom čas odjeljenske zajednice postade omiljeni čas. Sa malo mašte možemo od djece čuda praviti. Nisam ipak mogla pretpostaviti da će ih je ova tema toliko zaintrigirati. Pa i one vječne "nemirce"... Kažu nastavnici, nije njima ni do čega stalo, ništa ih ne zanima, ali ipak otkrismo da je nešto postalo itekako zanimljivo.


Ja ne želim da otkrijem... obično koristimo u nastavi onaj poznati metod - pitanjima da dođemo do odgovora. Ali odgovora puno... Neka su sigurno i tačna, ali ja imam jednu zamisao u glavi - kako da ih navedem do onog PRAVOG.


Djeco, šta radimo kada ste nemirni? Opominjete stalno, ali onda na kraju otvorite pedagoški dosije i pozovete roditelja na razgovor, kaže jedan dječak. On dalje nastavlja: Onda vas ja molim da još jednom oprostite jer ako mi babo dođe...uh.


Šta bi značio taj dosije - pitam dalje.


On bi značio da će se o meni i o mom ponašanju saznati i u srednjoj školi... a kasnije ko zna gdje, tako ste nam govorili. A šta ako o našem ponašanju saznaju i kasnije, u policiji recimo, pitam ja? Pa, svi će znati...kažu djeca. Pa šta ako znaju, baš nas briga, jel' tako, djeco? - navodim ih ja dalje.
Pa, nije tako, kažu oni. Više neće biti isto kao kad smo bili dobri. Šta će se promijeniti, pitam ih. Ako više nismo isti, kakvi smo? Jesmo li nešto izgubili možda, što smo prije imali?


Jesmo, ali ne znamo kako se to zove, pedagogice. Bili smo dobri, prestali smo biti dobri, o nama su lijepo mislili, više ne misle tako. Izgubili smo, dakle, ono LIJEPO što su nekad o nama mislili. A kad su lijepo mislili, u nas su se mnogi ugledali. Htjeli su biti kao mi. A sad više ne žele to. Pa šta smo onda izgubili?

UGLED. Koje olakšanje ili još veće zaprepaštenje dječije. Jer sad ide ona poveznica sa novcem. Kako to da samo njega ne možemo kupiti novcem? Sa djecom možemo sve brzo saznati.


Odavno smo prešli u sljedeći čas, nismo završili sa temom koja je zanimljiva. Dobili smo dozvolu i idemo dalje. Da li znate nekog ko ima novca, a nema ugled? Znamo puno njih, rekoše. Neko iz vaše okoline, pitam? Nismo spominjali imena, ali jesmo postupke. Ima jedan moj komšija puno para, reče dječak, Ali ja se s njim nikad ne bi mijenjao. Kako to? Pa tako, drži prodavnicu ali je loš čovjek. Tuče ženu, stalno pije. Ali ima novca, kažem. Ma neka ima cijeli svijet, nikad se ne bih mijenjao s njim i gotovo, odgovori mališan. A ja pomislih, e tu sam vas čekala.


Da li je ova dječija misao upravo ONA tajna čovječanstva?! Ako to već znamo u nježnim godinama, kako uspijemo pogubiti konce kasnije i zaboraviti zaključak i obećanje dato na satu odjeljenske zajednice?


Ova priča sa učenicima viših razreda osnovne škole je dio naše svakodnevnice, samo što je ugled puno značajniji jer je ulog veći. I ne radi se o lošim čikama iz komšiluka, nego o velikim facama što se voze u bijesnim autima, a puno gore od toga je što „voze“ svoj narod ravno u pakao.


Ova tema sa časa odjeljenske zajednice neka bude uvod u našu narednu priču. Vjerovatno bi neke naše životne drame u dječijim očima bile ljepše prepričane i dočarane...
      

Nedavno smo svjedočili životnoj drami Senada Hadžifejzovića. Nisam nikad pomislila da sve istinite priče ove žive legende bosanskog novinarstva pojedini, za koje se nadam da su ipak u manjini, mogu osuditi, izblatiti do krajnjih granica građanske priostojnosti.


Čovjek koji je preživio rat u najtežim mukama, koji je direktno imao puno porodičnih gubitaka u ratnom vihoru. Novinar koji je radio cijeli rat pod granatama, čovjek na prvoj liniji fronta. Heroj koji je došao do najdaljih, koji je dosegnuo najviše, koji je napipao najdublje širine, visine, i ponore. Neki dan je njegov život bio u opasnosti, u što smo se uvjerili. Poslije toga je uslijedilo to što je uslijedilo.  


Nikad nisam znala odgovor na pitanje kako je moguće da ima cilj. A zar ima viši cilj od istine?! Jedino je ona trajna kategorija i kad tad ispliva na površinu.


Senada Hadžifejzovića ne poznajem lično. Nekad davno sam kupila njegovu knjigu. Ali kao da ga znam cijeli život. Imamo istu osobinu da smo ljubitelji pravde i suprotstavljamo se sistemu od kojeg je pravda davno pobjegla. Divim se njegovom znanju, elokventnosti i hrabrosti. Ne mogu i neću biti gluha na dešavanja koja lede krv u žilama. Ne mogu i neću biti slijepa na dešavanja oko čovjeka koji ne zaslužuje to. Čovjeka na čijoj televiziji ima više bosanstva nego u glavama svih onih koji ga osuđuju, jer takvim ponašanjem su direktno protiv Bosne i Hercegovine i njenog naroda.


Ti pojedinci ne znaju ko su, ne znaju svoj identitet i neće ga znati još dugo. Imaće novac, ali ne i ugled! I niko se ne bi mijenjao sa njima, otkriveno je još u dječijoj dobi.
   

Oni što se kriju iza vjere i nacije smatrajući da su Odabrani, i oni vole svoj narod jer ga štede saznanjima o kriminalu? Vjerovatno su i sami takvi. Najmanje znaju ko su. Jer da znaju, shvatili bi da svaki narod treba za vanserijski kriminal prvo osuditi svoj narod pa ostale.


Jer da znaju ko su, shvatili bi da to što postiš mjesec ramazan, a kradeš i lažeš, znaj da gordo dižeš glavu nizašta, osim za sindžir.


Blatiti čovjeka koji je uradio za svoj narod više od bilo kojeg političara - ravno je zločinu. A ono što jedan novinar može najviše uraditi za svoj narod je da mu otvori oči. Ne bih se nikad mijenjala za istinu za koju znam da je i oni znaju, ali ne žele da priznaju.


Senad je poprilično uzdrmao tlo svojih neistomišljenika. I to nije radio radi senzacionalizma, jer je on davno doživio svoju najveću popularnost. Mogao bi od stare slave živjeti još dugo. Ali on želi da pomogne i da se suprotstavi puno nadmoćnijem neprijatelju. Znaju da će im ubrzo doći kraj ako padnu njihovi „učitelji“, za koje se iskreno nadam da će pasti. Jer dosta je bilo.


Živimo 30 godina u pedest nijansi crne. Istina čeka sve nas jednog dana. Kažu da tamo idemo sami sa našim djelima. Pa ako je tako, zašto jedni drugima pravimo pakao od ovog života. Kuran Časni kaže „olakšaj, ne otežaj“.


Senade, želim ti puno sreće u životu. Ostani na strani istine i dalje, mada nije jednostavno. To se uvijek najviše isplati, a znam da to najbolje ti znaš. Bio si pobjednik u ratu, miru, a i sada, dok te guše i dave.


Pobjednik si, a pobjednik je sam, baš kako kaže Pablo Koeljo. Ti si naš ponos i dika. Najugledniji bosanski novinar, institucija.


(DEPO PORTAL/ad)

Pročitajte cijeli članak