Živio je sam u stanu u Sarajevu... Jedne večeri, nakon šetnje, poče da drhti i kašlje, umor ga savlada, dah ubrza...

prije 3 dana 2

Usne se opet razvukoše u blagi osmijeh, suze jedna za drugom skliznuše u čaj, a on čvrsto riješi: "Danas ću opet u šetnju. Mislim da je corona pobijeđena"!

Piše: Reuf FEKOVIĆ (priča nastala iz vlastitog iskustva)

Živio je sam u stanu u Sarajevu, naselje Dolac Malta. Virus se širio svijetom brzinom misli. Strašno zahvatio Španjolsku i Francusku. Uselio se i na  područja ex-Jugoslavije. Proširio se na Ameriku i, njemu posebno brigom ophrvan, došao i do Australije. 

„A skoro ih je požar poharao tako strašno“. 

Tamo su bile njegove misli, briga i molba Svevišnjem, da im se ništa ne dogodi. Posebna zabrinutost bila je za njegovu miljenicu, unuku Medinu.

Rodila se na dan njegovog rođenja, 25. jula, i to je neki Božji išaret za sudbinsku povezanost. Nekako su posebni osjećaji i veza sa unučadima. Kao da čovjek hoće da ispravi sve greške i propuste koje je učinio ili nije učinio u odgoju rođene djece. 

Ona je bila posebna radost. Posebno kada je malo poodrasla, onako bucmasta i živa, sa frfljajućim govorom i velikom energijom. Bila je na svakom mjestu i nije prestajala da priča i smije se. Sad je imao dosta vremena da se posveti njenim slikama od rođenja pa sve do današnjih dana. Imao je dva puna albuma njenih slika. Nije je vidio od njene četvrte, a sada je, na zdravlje, napunila deset.  

Nije bilo mjesta u njegovom svakodnevnom životu gdje da nije imao neku njenu sliku. I na podmetaču za miš kraj kompjutera bila je njena slika. Na ormaru njena slika sa potpisom „I love Grandpa“. U spavaćoj sobi velika umjetnička slika. Na privjesku za ključeve, opet njena slika. U mislima i u srcu Ona, šeret, uvijek spremna da se igra, mazi i grli. Koliko je energije od te ljubavi bilo tada u tom prostoru!

I pored zabrane kretanja, imao je običaj da prošeta đir Vilsonovim. Nije nosio ni rukavice ni masku, jedino kad bi otišao u prodavnicu i to iz razloga da slučajno ne zarazi druge, tako je razmišljao. Čuo je na TV-u od stručnih osoba da se ovaj virus kod nekog manifestira visokom temperaturom, suhim kašljem i otežanim disanjem, a kod nekih osoba bez simptoma i tako oni, ne znajući da imaju virus, mogu zaraziti druge. 

Jedne večeri, baš se vratio iz šetnje i malo sjeo da se ocijedi, odjednom poče da kašlje. Onako nasuho. Mislio je „ajd' kad se istuširam, proći će“. Vrati se ispod tuša, obuče pidžamu, ali kašalj poče da se pojačava. 

“Ma ništa je to. Preznojio sam se, možda malo navuk'o, proćiće do sutra“. 

Nije čekao ni vijesti ni nešto drugo na TV-u, već se uvuče u krevet i poče da drhti. Popipa se po čelu, nema temperaturu, ali kašalj nije prestajao. Pokušao se smiriti i zaspati. Umor ga je savladao, prepješačio je desetak kilometara brzog hoda, pa je brzo i zaspao. Negdje oko pola noći trgnu se iz sna da povrati dah. Dah mu se bijaše zaustavio. Ovo ga je već zabrinulo, jer su svi simptomi ukazivali na simptome corone. Doduše, nije imao povećanu temperaturu tijela, ali opet, teško disanje, suh kašalj, to je to. Ode do svoje kućne apoteke i uze Septonazal da pročisti nos, u isto vrijeme uze i Angal za grlo. 

Više se nije vraćao u krevet. Razmišljao je, „ljekara neću zvat' pa šta god bude. Ne znam koliko i oni mogu pomoći. Ostajem ovdje i liječit ću se sam. Svakako šalju u nekakvu izolaciju. Ja sam već u kućnoj izolaciji". Znao je za neki narodni lijek protiv kašlja od kore crnog luka. Tako se prije liječilo. Na brzinu skuha neki čaj koji mu je bio pri ruci, a sutra, čim svane, trk po crni luk...

Sjede u dnevnu sobu izvadi njene albume i poče da lista. Kašalj se malo smiri, a disanje se ubrza. Usne se razvukoše u blagi ali tužan osmijeh i suze propratiše tugu. 

Nije mogao da iščeka kad će se prodavnice otvoriti da kupi crni luk. 

„Mercator počinje u osam, a sad je šest“. 

Ode u kupatilo, istušira se i izbrija kao da će negdje na večernji izlazak, ali se ne obuče posebno, već trenirku, rukavice i masku, i u prodavnicu. Odmah uze dva kilograma crnog luka, probra onaj sa dobrom ljuskom i još neke potrepštine i nazad u stan. Brzo skide ljusku i prvi omot sa dvije glavice luka pa na vatru. Čaj je brzo bio gotov i tako jedno pet puta zaredom u toku dana. Stanje se kao malo popravi i on se opusti, misleći, „ma obična prehlada“. 

Opet je uzeo čaj pred spavanje i u krevet. Sinoć nije spavao dobro, valjda će noćas biti bolje, pomisli. Spavao je na preskokce. Kad god bi se jače zakašljao, ili kad bi ga otežano disanje probudilo, odmah bi za šporet i čaj na vatru. Tako protekoše četiri dana. Nakupilo se oguljenog luka, dovoljno bi bilo za neku hotesku kuhinju, a stanje se nije baš popravilo. 

„Samo  da ne odem sa ovog svijeta, a da je bar još jednom ne vidim“,  često bi razgovarao sam sa sobom. Ljekara uporno nije htio zvat'.

Peti dan naveče, kada je popio čaj,  uze njenu sliku iz perioda kada je imala dvije godine i ode u krevet. Dugo je gledao sliku. Samoća se malo povuče u stranu, ali istina, kako reče Steve Jobes kada je bio u bolesničkoj postelji, „bez obzira je li kuća u kojoj živimo velika 50 ili 500 kvadrata, količina samoće je ista". On prigrli sliku jače, „samo da ne odem sa ovog svijeta, a da je ne vidim još jednom“, ponavljao je u sebi. 

Kao da ga je slika napojila dodatnom energijom, izmami mu osmijeh radosti. Kako reče Herman Hese: „Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija“. Zaboravio je na kašalj i bolest uopće. Izgledalo je kao da je samo tijelo ostalo tu u postelji, a dušu,  kao vremeplovna letjelica, podiže slika i ponese u prošlost. Imala je dvije godine. On dolazi sa posla, a ona se nešto mota oko bakili zadirkivajući je i kikoćući se. On bi, kao neprimjećujući ih, prošao pored njih i pošao na kat. Ona, sva u čudu, počela bi da negoduje kod bakile, malo na engleskom, malo na bosanskom: „Look hi is not talking to as, nije dobal, nije dobal, 'ajdmo ga tuć'.“  Pojurili bi za njim, stigavši ga u krevetu, bacajući se na njega kao da će ga tući, a ustvari, znala je da će biti golicanja i kikota. Energija i radost frcale su na sve strane...  

Zaspao je sa osmijehom na usnama. Snovi samo nastaviše budno sanjarenje. „sad ću da te pojedem, samo čekaj“. Vriskala je od radosti i k'o fol bježala da se sakrije, a ustvari je voljela da bude uhvaćena i gnjavljena. Skoro cijelu noć se zabavljao sa njom, kada ga negdje oko četiri ujutru probudi zvonjenje telefona. Jedva dođe sebi i kada ugleda ime na ekranu telefona, širom otvori usta od iznenađenja. Bila je to Ona, Medina iz Australije. Tamo je moglo biti oko sedam sati poslije podne. 

Prihvati poziv. Sa druge strane čuo se njen glas. Nije to više bio onaj mali tanki glasić, već glas jednog djevočurka. Nije više govorila bosanski. „Halo dido, haw are you?“, nije mogao vjerovati, Poziv u pravo vrijeme. Nije mogao da izgovori ni riječ bar pola minute. „Halo, dida, haw are you?“. „O, my joy. Good good, and, how are you?“ „Good dida. I kall you to tel you I love you very much“. Suze su same tekle. On je gutao pljuvačku, nije mogao mnogo šta reći. Nije ni htio. Nije htio da potroši ljubav riječima, ostavit će sve kada je vidi, kada je čvrsto zagrli i unese u dušu. „Tahnk you dear. Be careful and I love you veri much“. Pozdravili su se srdačno sa malo izgovorenih riječi i mnogo neizgovorenih  koje su se pretočile u energiju. On se podiže iz kreveta. Na telefonu se pojaviše aplikacije sa mnogo srca, bilo je to od Medine.

Odjedanput se počeo osjećati bolje, ozdravljen. Bolest, kao rukom odnijeta. Nije više mogao da ostane u krevetu. Ustade, pod tuš i po već sad uobičajenom sljedu ode do kuhinje da skuha čaj. Pogleda na još neoguljene glavice luka, spakova sve i u frižider.

“Može to zatrebati za kakav dobar paprikaš“, grohotom se nasmijao. Uze zeleni čaj sa malo meda i ode u dnevni boravak. Dugo se pipao i preispitivao da li je budan ili je sve to bio san.

"Vala, kad sve ovo prođe, prvim avionom ili ja tamo ili Ona ovamo. Više čekat' ne mogu“. 

Usne se opet razvukoše u blagi osmijeh, suze jedna za drugom skliznuše u čaj, a on čvrsto riješi: "Danas ću opet u šetnju. Mislim da je corona pobijeđena"!

(DEPO PORTAL/ad/Foto: Ilsutracija)

Pročitajte cijeli članak