Ko je bio Adnan Kašogi, čovjek koji je otkupio sovjetski dug Jugoslavije!

prije 1 sedmica 13

U poslovanju se oslanjao na tipično arapsko-islamski spoj lukavstva, lojalnosti, rizika i širokogrudosti

Izvor: N1

Životna priča najvećeg trgovca oružjem svih vremena Adnana Kašogija. Njegove veze sa Jugoslavijom, spona sa Trumpom, pariski dani sa unukom Spartanom, koji je po prvi put javno progovorio o svom dedi. Uz sve to, pogledajte i do sada nikada objavljene Kašogijeve fotografije.

Ako je Rus Bazil Zaharov bio najbogatiji čovjek svijeta i najveći trgovac oružjem u prvoj polovini 20. vijeka, onda je Saudijac Adnan Kašogi to bio u njegovoj drugoj polovini. Njegov život bio je rimejk filma Hiljadu i jedna noć. Iako nikada zvanično nije bio među najbogatijim ljudima planete, svojim načinom života većinu je u to ubijedio. Osamdesetih godina se pričalo da je na njegovom računu stajala cifra od četiri milijarde dolara, iako to časopis Forbes nikada nije potvrdio.

Kašogijeva multinacionalna korporacija Triad bila je jedna od najjačih kompanija na svijetu. Spojio je Zapad i Saudijsku Arabiju i bankrota spasao američki vojni gigant Lokid Martin. Bio je upleten u Iran-Kontra aferu kao ključni čovjek u razmijeni “oružja za taoce”, a 1988. uhapšen je u Ženevi zbog optužbi da je skrivao fondove u korist Ferdinanda i Imelde Markos koji su oštetili Filipine za nekih 150 miliona dolara.

Osim 10 aviona koja je posjedovao, imao je i tri ogromne jahte – Mohamadiu, Halidu i Nabilu, nazvane po njegovim ćerkama. Posljednju, dugačku skoro 90 metara, od njega je otkupio Donald Trump i preimenovao je u „Trump Princess“. Korišćena je i tokom snimanja filma o Džejms Bondu Never Say Never. Na njoj baš ništa nije falilo, imala je bazen, disko klub, bioskop, heliodrom, posadu od 70 ljudi.

Kašogi je rođen u Meki, Saudijska Arabija, 1935. godine. Njegov otac je liječio saudijskog kralja Ibn Sauda, što mu je donijelo mnoge privilegije. Na engleskom koledžu u Egiptu, na kome se školovala buduća elita Bliskog Istoka, učio je sa budućim kraljevima Iraka i Jordana – Fejsalom II i Huseinom. Sve je upućivalo na to da će tema njegovog biznisa biti petrohemija, pa je upisao rudarstvo u Koloradu, ali u 26. godini života ulazi u biznis sa oružjem koji će ga, ispostaviće se, dovesti na naslovnu stranu magazina Time.

U poslovanju se oslanjao na tipično arapsko-islamski spoj lukavstva, lojalnosti, rizika i širokogrudosti. Biznis, ljubav, diplomatija, sve u jednom. Nije prihvatao tada tipične metode poslovanja i veza, pa je postao internacionalni simbol okupljanja ljudi, najuspješnijih biznismena i lijepih žena. Kada je bal nek’ je večera.

kasogi-supruga-docek-nove-godine

Jovan Matović, general potpukovnik i vrstan bankar, bio je rukovodilac izrade programa za proizvodnju aviona i predsjednik komisije za vojno-tehničku saradnju sa brojnim zemljama, a posjetio ih je preko 60, direktno sarađujući sa šefovima država i vlada. Kašogija je viđao na poslovnim susretima od Italije, Monte Karla, Kana i Pariza, preko Dubrovnika, Sarajeva, Briona, uz često susrete u Beogradu.

Po prisjećanju pokojnog generala Matovića, Kašogi nije uvažavao institucije i savjetodavne grupe, iako je bio spreman da ih sasluša. Poslove je završavao sa ličnostima, nije bio tipičan administrator. Za njega su bili važni ljudi i vodio se isključivo instinktom.

Prvi susret se upravo i dogodio u glavnom gradu SFRJ osamdesetih godina, na inicijativu Savezne direkcije koja je željela da pronikne u tajne poslovanja za osvajanje međunarodnog tržišta, a kontakt sa njim priželjkivale su i banke, vojne kompanije i druge značajne ličnosti Jugoslavije. Došao je svojim avionom DC9, a boravio je u Užičkoj ulici 23, u vili Savezne vlade.

Koliko je Kašogi bio moćan govori podatak da je otkupio sovjetski dug Jugoslaviji, s tim da SFRJ dogovori sa SSSR-om isporuku oružja. Poslije beogradskih pregovora uslijedio je susret naše delegacije sa Kašogijem u španskoj Marbelji, koji ih je primio u velelepnoj hacijendi „Baraka“, udaljenoj petnaestak kilometara od centra grada.

Sa Kašogijem u Marbelji na proslavi rođendana


Prvo što je naša delegacija sa Matovićem na čelu mogla da vidi je ogromna kapija, poput one u Bakingemskoj palati, a iza nje se prostiralo imanje od 900 hektara. S jedne strane ergela rasnih arapskih konja, sa druge heliodrom, a u sredini Kašogi i njegova supruga Lamia, prije prelaska u islam Laura Bjankolini, jedna od tada najljepših žena svijeta.

kasogi-supruga-gosti

Unutra, na zidovima njegove fotografije sa slavnim i moćnim ljudima, Reganom, papom Vojtilom, Kisindžerom, Niksonom. Kašogi je imao je običaj da po nekoliko puta u toku dana mijenja odijela u zavisnosti od toga sa kime se sastaje. Arapska gabaja za bliskoistočni svijet, zapadna odijela sa riblja kost šarom za magnate iz Amerike i Evrope.


Za razliku od današnjeg izrazito zakulisanog poimanja trgovine oružjem, u bivšoj Jugoslaviji je svaki korak bio evidentiran, što je poslovanje činilo daleko transparentnijim, ne i potpuno javnim naravno. Otud i mnogi visokopozicionirani činovnici nisu nakon završetka svojih karijera počeli da zidaju dvorce. Osim kontrole, postojao je ozbiljan poslovni moral. Matovićeva dokumentacija to potvrđuje.

Početak saradnje krunisan je Adnanovim pozivom na proslavu njegovog 53. rođendana. Na fotografijama koje imate prilike da vidite, jasno vam je o kojem stepenu ekcentričnosti je riječ.

kasogi-supruga-gosti1

Gala veče ima prizvuk skromnog kada je u pitanju Kašogi. Slavoluk od cvijeća, bazen, crveni tepisi, Lamia u Sen Loranovoj haljini koja je koštala „tričavih“ 100.000 dolara, a na kojoj je bila prišivena etiketa: „U znak sećanja na Van Gogovu sliku Irisi“. Nije tajna da je Kašogijev dan koštao oko 250.000 dolara, pa nadimak „Veliki Getsbi Bliskog Istoka“ nije bio ni malo pompezan.

Lamia, lijepa kao boginja, odjevena kao carica, ili Marija Antoaneta, sa dijamantima i rubinima. Tom rođendanu prisustvovala je filmska zvijezda Džordž Hamilton (od koje je kasnije Kašogijeva ćerka Nabila kupila kuću u Beverli Hilsu za sedam miliona dolara), princ Ferdinand fon Bizmark, njegova prva žena Soraja, u društvu jednog arapskog princa, kojeg je Matović želio da upozna zarad prodaje oružja.

Postojao je samo jedan mali problem. Svi prinčevi bili su smješteni na jednom dijelu podijuma. Pošto Matović nije pripadao aristokratiji zamolio je šefa svog protokola, Tozu, da ga predstavi polu u šali, polu u zbilji kao Princa od Miljevine (gdje je rođen) i Markiza od Hercegovine u činu general-potpukovnika jugoslovenske vojske. Na taj način je ipak proveo veče sa najmoćnijim ljudima svijeta, kao predstavnik jedne male zemlje. I ne samo to, arapskom princu na kraju je oružje i prodao.

adnan-kasogi-zabava

Drugi put u Marbelji, odgonetnuta misterija vidovitog Indusa


Posljednji put je delegacija sa Matovićem bila u ovom mondenskom ljetovalištu 1988. gdje su nakon obilaska Gibraltara bili pozvani na doček Nove godine. Jugosloveni su imali počasno mjesto, oni kao ljudi, jer to svakako nisu mogli da izdejstvuju statusom i novcem među najbogatijim ljudima planete. Te godine je u Marbelju prvi put došao i saudijski kralj Fahd koji je tamo sagradio džamiju koju je dizajnirao Kavro.


Tada im je Kašogi otkrio da je jednom dijelu njegove palate živi indus Svaili Maharadž, prorok, koga su smatrali svecem i vidovnjakom. Matoviću je to ubrzo postalo kristalno jasno, pošto mu je prišao rekavši mu dvije stvari koje je samo on znao: „U svim poslovima u kojima niste poslušali ženu, pogriješili ste, ispravite to“. Drugo: „Živjećete oko 88 godina“. I to je pogodio.

Kada se delegacija vratila u Beograd Matović je sve ispričao Branku Mikuliću, predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća, koji je rekao da „dovedu tog sveca u Beograd“, što se i dogodilo. U povjerenju je rekao Matoviću da Mikulić neće dugo biti na toj funkciji i da neće još dugo živjeti. Matović, to njemu nikada nije prenio, ali prorokove riječi su upravo bile baš takve – proročke.

kasogi-i-matovic

Kasnije je Željko Kristofić, zajednički prijatelj Matovića i Kašogija, rekao da je Maharadž sudbinu proricao i Niksonu, Mubaraku, saudijskom kralju, Fransoa Miteranu i drugima. Svima je sve tačno prorekao, a nakon toga ga je Kašogi doveo u svoju rezidenciju i nijedan posao nije započeo bez konsultovanja sa njim.

Možda je upravo jedan vidovanjak bio taj nedostajući x faktor neophodan da i naša trgovina oružjem dosegne visine Kašogija – koga je Tramp nazvao „sjajnim brokerom ali lošim biznismenom i investitorom“.

Brioni, Baden Baden i Mobutu Sese Seko


Brionski sastanak sa Kašogijem 1987. bio je zanimljiv iz razloga što je Kašogi bio zainteresovan da jedan dio Briona pretvori u luksuznu kockarnicu, pa se godinu dana kasnije sastao sa Mikulićem, koji mu je bio domaćin u Sarajevu, Dubrovniku i na Brionima, na koje je došao jahtom Halidiom.

Kada je spazio Vangu Kašogi je rekao: „Vidio sam mnoga carska i kraljevska ljetovališta, ali ovakvu ljepotu i luksuz nigdje“, pa je zamolio naše rukovodstvo da mu preporuče stručnjake koji su bili zaduženi za brigu oko rezidencije, kako bi mogli da se pozabave njegovim parkovima i vilama, njih 12 po cijelom svetu, raštrkanim od Džede, Rijada, do Ženeve i Floride. Većina zaposlenih, već uveliko u penziji, uz vino su se uz smješak samo zahvalili na ponudi.

Na sastanku u Baden Badenu, nedaleko od planine Švarcvald, ispod koje izvire Dunav, Kašogi je Jugoslaviji faktički otvorio poslovni svijet Maroka, Alžira, Saudijske Arabije, Ekvadora, Perua, Libije.

Posao sa Zairom i susret sa Mobutuom u Monte Karlu takođe je organizovao Kašogi. “U Monte Karlu rezidencije su uobičajena pojava, ali Mobutuova…Uporedio sam taj sjaj sa životom ljudi u Zairu. Uvjeren sam da ne postoji ideologija koja bi mogla da izravna uslove života među ljudima. Sve što čovjek kroji, uzima mjeru prema sebi, i za sebe šije odijelo“, prisjetio se Matović.

Zanimljiv je i detalj sa susreta u Kanu, u kojem je planirano osnivanje zajedničke kompanije u Jugoslaviji od postojećih kompanija Geneksa, SCT Ljubljana, Energoinvesta. U toku ručka u bogato ukrašenom salonu njegove kuće sa pogledom na more, zazvonio je telefon iz Pariza, Adnan se izvinio i momentalno uzletio ka Šarl De Golu. Vratio se nakon tri sata, večerao, i nakon 45 minuta već je bio u avionu za Rim. Nije slučajno Toni Parsons rekao da je „vrijeme najskuplja stvar na svijetu“.

Pariski dani sa unukom Spartanom

spartan-i-adnan-kasogi


U razgovoru sa njegovim unukom, koji se po prvi put za neki medij javno prisjetio svog dede, otkrili smo mnoge zanimljive detalje. Spartan, koji je završio konzervatorijum za klasični klavir živi i radi u Los Anđelesu, i čeka da otpočne snimanje svog filmskog prvjenca u Italiji.

Upravo sa njim Adnan je proveo svoje posljednje godine života u Monte Karlu i Parizu. „Toliko je intimnih uspomena, priča, ručali smo i večerali skoro svaki dan. Bio je moj najbolji prijatelj, tih godina bolovao je od Parkinsonove bolesti i ja sam mu pomogao. Samo on i ja, dvije pune godine. Nadam se da ću uraditi film o našim pariskim danima“, u dahu je izgovorio.

Prisjetio se da nije postojala šansa da izađu u grad, a da neko Adnanu ne priđe i sa poštovanjem mu se javi. On bi, kada bi taj neko otišao šeretski rekao Spartanu da se većine tih ljudi uopšte ne sjeća.

„On je bio prvi Arapin koji se pojavio na Zapadu, Marbelji, koji je dosegao takav uspjeh. Kada smo ga sahranili u Medini, vratio sam se u London, i tamo mi je prišao jedan mladi Kuvajćanin shvativši da sam njegov unuk i izgovorio mi nešto dirljivo ‘svaki mladi Arapin zna priču o Vašem dedi’, što ga i čini velikim Getsbijem tog dijela svijeta, većim od života“, dodao je mladi Spartan, koji je od dede povukao ljubav prema muzici, okrenuvši se klasici, posebno izvedbama Morisa Ravela.

Po njegovom sjećanju Adnan je želio baš Pariz za smiraj života. Na odmoru u Monaku porodica ga je pitala da li želi u Rim, Monte Karlo, London. Samo je rekao „Pariz, to je moj tip grada“.

„Bio je zahvalan na porodici, djeci, prijateljima. Takvi odnosi su mu bili iznad novca i slave. Porodični prijatelj Džamal, sada uspješan biznismen iz Libana, jednom prilikom je u Kanu kao klinac prvi put došao u njegovu kuću, i ispričao mi je da mu je Adnan posvetio puno pažnje i lično se pozdravio sa njima kada je odlazio, a tada je bio niko. On to nije morao da uradi, a to demonstrira koliko su mu bili bitni ti odnosi, čak i kada u njima nije vidio nikakav interes. Nikada ga nisam pitao da li ima žal za nečim, jer je živio toliko intenzivno, uživajući u svakom momentu, da mi je to pitanje bilo suvišno“.

Bio je bezuslovno velikodušan, sjećam se da je mnogima davao novac, koji bi mu vraćali godinama kasnije, a on je tada samo upitao – šta je ovo? Za mene je to bilo specijalno, klinac iz pustinje, koji je sve stvorio sam. Mnogi su to zloupotrijebili. Tajno je izgradio oko 500 džamija, od Maroka, Libana do Saudijske Arabije, nikada o tome nije pričao javno, navodi Spartan.

Njihovi pariski dani imali su svoju rutinu. Išli su za bar da piju čaj sa njegovim prijateljima u hotel Džordž V, te hotel Bristol, u kojem su neko vrijeme i živjeli, to je čuveni hotel iz filma Vudi Alena Midnight in Paris. Često su išli i u kultni Raspućin, gdje je nekoliko puta bio i sa Ričardom Niksonom.

„Vodio je mene i moje drugove na večeru, a kada bi se ona završila rekao bi „hajmo u Lido ili Raspućin“, a ja bih mu kroz smijeh rekao, deda moraš da spavaš. Uvijek bi jeo Za’atar (libanski specijalitet) sa maslinovim uljem i hljebom. Jednom nedjeljno bi jeli pastu, cacio e pepe ili špagete bolonjeze. Dok smo živjeli u Kanu vjerovanto je pio i alkohol, ali iz ovog perioda pamtim isključivo vodu“, sa sjetom se za kraj prisjća Spartan.

Nakon svake hiljadu i jedne noći osvane i hiljadu druga. Tako i Kašogiju. U njoj je i njegovo bogatstvo počelo da se osipa. Da li je vidovitost misterioznog Indusa počela da kopni, ili je prosto Kašogi već bio vremešan, više nije ni toliko bitno, mit o njemu svakako nije narušen.

Nakon što je na prodaju stavljen Kašogijev kompleks u Juti koji je koštao skoro pola milijarde dolara, i nakon što je Trampu prodao jahtu Nabilu (koju je koristeći okolnosti platio 30 miliona iako je vrijedila 70), novinar magazina Vanity Fair je prije objavljivanja članka o padu Kašogija nazvao njegovog čovjeka broj jedan od povjerenja Roberta Šejhina koji je prilično kritično želio da preduprijedi bilo kakve negativne konotacije i zaključke u budućem tekstu.

Na kraju je prkosno stao iza svog prijatelja: „Sanjao je snove koje niko nije smio da sanja“. Kratko i jasno. Kašogijeve će sasvim sigurno mnogi nastaviti da sanjaju. Velika većina nažalost bezuspešno.

(DEPO PORTAL/dg)

Pročitajte cijeli članak